Nebeski_Putnik

četvrtak, 05.01.2012.

Nebeski putnik pozdravlja VeNdY

Dobrodošla na moj blog.

nedjelja, 23.09.2007.

MOUNT EVEREST

Stojim uspravno i gledam. S jedne strane pogled mi seže u Kinu. I pitam se: "Što ja tu radim". Prorijeđeni zrak nagoni me na spuštanje i povratak u bazu.
Simboličnost gore napisanog samo je meni znana, a besmislenost više nego očigledna. Ali svejedno, ne odričem se niti jedne riječi napisane. To sam ja. Hranim se besmislenošću svega što me okružuje. Ne mogu odoljeti zapisati sljedeće: "Ispumpane gume mlaznih nadražaja pomaknutih za jedan milimetar nagovješćuju brutnost hedija mojih nadanja, snova i žalopojki. Tum, tum, tumturum…" Egzaltiran u sfere vlastitog poimanja neprepoznatljivosti i nemjerljivosti egzaktne izmjere misaone validacije mentalnog sklopa, postajem ono što u stvari nisam: ĐAJA.
Odmetnut od vlastitog "JA" postajem neprepoznatljivo moćan i u slijedu nepostojeće hijerarhije vidim sebe iznad svih. Čak je i ON stepenicu ispod mene. Opsjena vlastitom veličinom ili nerealna slika mentalne projekcije uzrokovana greškom kozmičke diridajke?

ponedjeljak, 18.09.2006.

VEGAS

Obuzet nepreglednošću dubine nebeskog plavetnila i beskonačnošću kozmičkih vremenskih titraja, pogledom sežem do najudaljenije točke vlastitog poimanja i spoznaja svojih zabluda o samom sebi, Nedostatak želje i htjenja u meni da se odhrvam svakodnevnim porivima za glumljenjem i prenemaganjem, kojim svjesno, onima koje me okružuju, zamagljujem svoju nehematičnost, pretvaram samog sebe u centralnu figuru svih zbivanja, izazvanih i potaknutih lažima, licemjerjem, sarkazmom i cinizmom prema svemu što mi se čini prigodnim za isticanjem svoje lažne projekcije samog sebe.
U trenucima kad u meni prevladava spoznaja o besmislenosti svega što me okružuje i kad više nisam siguran u postojanje samog sebe, postajem ustvari ono što jesam: Nebeski Putnik okružen nemjerljivim i nadasve nepostojećim dimenzijama vremensko-prostornog odmašaja od svega materijalizirano opipljivog poimanja hereta i lete, neprepoznatljiv bilo kome osim samom sebi i nadasve dovoljan samom sebi. I sve dok u svojim moždanim spremnicima nosim nemjerljive količine nepoznatih i nikad ispoljenih samodestruktivnih poriva neću biti u stanju da sagledam svoju unikatno-tetrahalnu magičnost fascinancije samim sobom.
Iracionalnost svoje neupitne inteligencije usmjeravam na razotkrivanju nepostojećih i nepoznatih antagonizama sebe u odnosu na sve one koji su sastavni dio moje svakodnevne golgote ovozemaljskog protoka vremenskog slijeda opipljivog i jedino izmjerljivog supstrata postojanja. Sve izvan tog domašaja postaje moja vlastita fikcija i neostvareni san i nikad dosanjan do samog kraja. I dok prelistavam požutjele stranice dnevnika nenapisanih, nepostojećih i nikad doživljenih i proživljenih događaja u mislima mi se roje nesuvisle i neprepoznatljive emotivno-rascjepne tlapnje o vlastitom centromatično-mističnom poslanju, o nerazotkrivenoj i velom tajne obavijenoj misiji ovozemaljskog tjelesnog uprizorenja. Gradeći svoju karizmatičnost na klimavo-nepostojećim i samo meni znanim temeljima postajem samom sebi inspiracija za razotkrivanje tuđih budalaština kojima nema početka ni kraja. Stojeći na uzvisini sazdanoj od umjetne materije nepoznatih strukturnih čestica, obavijen purpurnom izmaglicom i zaogrnut bezbrojnim slojevima nasloženih spoznaja o besmislu svoje umišljene važnosti, pogledom uperenim u nerealnost viđenog, postajem fasciniran nerealnom slikom vlastitog viđenja sebe u odnosu na sve postojeće i opipljivo.
I strpljivo čekam dan vlastitog uskrsnuća…..

ponedjeljak, 28.08.2006.

UPRIZORENJE

Ti znaš da nisam otišla. Da i hoću, ne mogu. Mi smo zauvijek vezani nevidljivim, neraskidivim, nebeskim nitima i nijedna sila svemirska ne može čak ni oskvrnuti našu vezu sazdanu od svjetlucavih iskrica naših bića.

Zbog tebe sam to što jesam, Ti si me stvorio od ničega, skupio si svjesno krhotine mog bića i stvorio ženu koju voliš. Dao si mi ime, lice, dušu, nutrinu... i dao si mi sebe. Poslao me u svijet da radim ono što ti želiš raditi i da govorim ono što ti misliš. Postali smo jedno. Mi smo jedno. I ostat ćemo jedno.

Zbog nas se tamo negdje u svemiru pomiču zvijezde. Zvijezde koje znaju koliko je duboka i posebna naša ljubav. Ljubav koja se ne hrani utapajući seksualnu energiju u skrivenim i dubokim zakutcima tjelesnih pećina, već ljubav koja se hrani čudnim, destruktivnim iscrpljivanjem jedno drugog. Izvlačimo jedno iz drugog maksimum emocija i uvijek gladni, žudimo za još, i još... i još. I što se više iscrpljujemo, to se više volimo.

Brak mi je u raspadu. Nije me shvatio ozbiljno kad sam mu zadnji put rekla da ne želim više živjeti s njim. Danas sam mu to ponovila. Plakao je! Ja više nisam!

Plačem sad. Sjetih se kako su jebeno istinite riječi one glupe pjesme. Tko te ima, taj te nema,
Tko te nema, taj te sanja,

Gledala sam danas Titanic. Kaže Jack: Život je dar!

Ti si moj dar! Ti si moj život!

srijeda, 09.08.2006.

GRK ZORBAS

Omeđen kvadraturom natalnog kruga nepravilnog oblika i obasjan svjetlošću spoznaja vlastitih zabluda o samom sebi, pokušavam dokučiti i razlučiti veličinu nesrazmjera onog što je vidljivo golim okom od onog što je proizvod sračunatih manipulacija prikaza vlastite osobnosti, koristeći sve moguće, ali istovremeno nepostojeće, omame nebeskih projekcija usmjerene prema svima koji me okružuju, proturječim samom sebi i do apsurda se ogoljujem znajući unaprijed da je moja nepostojanost nestvarna.
U razlomljenim i razbacanim komadićima zrcalnih infeta vrlo se nejasno ocrtavaju obrisi iskidanih vetruha nasloženih nepravilnim redosljedom neproporcionalnog slijeda glumljenih osjećaja i lažne spontanosti kao proizvod vlastite kreature samog sebe. U ordinaciji vlastitog samozavaravanja sve one koji me okružuju svakodnevno pretvaram u pokusne kuniće za svoje autodestruktivno-zamršene psiho-testove, uglavnom svedene na banalne eskapure reciprociteta uzajamnog verbalizma.
Samo sam jednoj ženi ponudio sebe onakvog kakav ustvari jesam, bacivši joj u lice nemjerljivu količinu ekstremnih emocija, osjećaja i seksualne požude – nudeći joj povlasticu ekskluzivnog svjedočenja srozavanja moje emotivne strane ličnosti, onakvog kakvog niti samog sebe nisam poznavao da postojim, bez želje i snage da zauzdavam erupciju bujice nakupljenih galona i galona spektralne projekcije postojećih spontanih izbačaja unutartjelesne mantre…
Potpuno shrvan svakodnevnim napadajima ljubomore i posesivnosti, a ona bez želje i htijenja da prepozna vrijednost i fascinantnost urušavanja slike mene u njenim očima o samom sebi, a stvorene lažnim i nadasve manipulativnim predstavama o sebi – kao dio sveukupne slike i prilike moje magnetoidne privlačnosti, bespomoćno i s nepojmljivom dozom samopoštovanja promatram propast i nestajanje stvorene iluzije – iluzije da je moguće promijeniti tijek odavno, prije samog čina rođenja zapisanih slijedova tijeka vlastite promašene životne putanje. Uglavnom, nje više nema – otišla je. Možda bi i bilo drugačije, samo da sam dosljedno, kao bezbroj puta do tada, zaogrnut plaštom lažne projekcije samog sebe u njenim očima gradio mit o sebi, koristeći sve njene uočene slabosti. Ali nisam i nije mi žao.
U trenu kad napustih počivalište i sigurnost majčine utrobe na nebu je bila iscrtana natalna i u svakom slučaju raritetno-unikatna slika nebeskog svoda moje budućnosti sa svim mogućim potencijalima – nevidljivo i nesvjesno postojećim. Konjukcija Venere i Neptuna potpomognuta nepovoljnim utjecajem Lilitha naprosto me gura u nove nepromišljene izazove.
Jer, "Neptun je sladak kao droga, početak kao san, svršetak razočaranje i obmana".

srijeda, 12.07.2006.

ENCIJANOPATIJA

Duboko uronjen u vrehetno slojevitim naslagama vlastitog gliba i u potrazi za nepostojećim dimenzijama proživljenih kalaharija postajem klaun s predvidivim raspletom odmašaja vlastite kontroverze i dvolične kreature premazane blasfemičnim naslagama psihoderne, i na trenutke zarobljen tzv. Fauss-Lickhovom projekcijom podražajnih čestica nepoznate glazirane strukture nesvjesno poprimajući odgon neselektivnih nagona i poriva za dekadentno-rahalnim čuvstvima, potičem samog sebe na iracionalne prikaze vlastitog sklopa mentalne konfuzije.
Zavaravajući sve oko sebe odglumljenom i lažnom projekcijom prikrivene abnormalnosti spektralnog dijela vlastite nepostojanosti, svjesno stvaram poželjan privid samog sebe kao nekog tko savršeno balansira vlastitu koncepciju životne raznolikosti svakodnevne egzamplacije, omeđene nesuvislim i u svakom slučaju besmislenim ritualima obmana, laži i nevjera. Zašto to činim? Ponekad mi se čini da to radim potpuno nesvjesno, tješeći samog sebe da nerazmjer stvarnog i snoviđenja proizlazi iz nutrine vlastite utrobe, bez mogućnosti da svjesnim djelovanjem potiskujem porive za neistraženim i nepostojećim segmentima slojevitog poimanja vibracionih silnica odašiljanih iz laktuma u sferu realnog i neželjenog izobličenja nastalog kao splet kontroverznih supstanci samog sebe.
Ne libim se priznati samom sebi da sam prijemčiv za sve vrste poroka i da sam stakan od nebrojeno mana bez ijedne vidljive vrline. I pitam se: "Zašto sam kao takav obožavan od svih koji me okružuju?" Pod krinkom lažnog identiteta nudim sebe onakvog kakav ustvari jesam. Svi znaju tko sam ja. Jedino ja još uvijek nisam spoznao samog sebe do te mjere da postanem svjestan vlastite beznačajnosti. Umišljena projekcija vlastite moći manipulacije tuđim osjećajima stvara u meni privid nadnaravnosti i bogomdanosti. Hraneći vlastiti ego nepostojećim vrludima postajem dovoljan sam sebi…. I na kraju krajeva, ima li išta iskrenije nego mrziti samog sebe.

srijeda, 05.07.2006.

PLAHIREJA

U nerealnoj projekciji vlastitog viđenja samog sebe uzaludno pokušavam dosegnuti stanje potpune i nedvosmisleno-suspregnute čulne supstance vlastitih nagona da javu pretvorim u san i da nošen nestvarnim i nepostojećim supstitucijama proizvodim dovoljnu količinu digestnih konfuzija navodeći samog sebe na lažnu i besmislenu apstrahiju svega opipljivog i postojanog kao odraz materijalizacije nečega što će tek biti.
Uronjen u svakodnevnost bespomoćnosti vlastite shematizirane, i do besvjesti šablonizirane, svakodnevnice odašiljam S.O.S. nečujne signale svima koji me okružuju, tražeći na njihovim bezizražajnim licima trunku samilosti za vlastitu tragiku nepoznatih razmjera, naizgled nevidljivu i zakamufliranu bezbrojnim slojevima celofana čiji odbljesak stvara lažnu sliku odsjaja i prikriva veličinu razmjera elementarne katastrofe.
Okrećem leđa samom sebi i odlazim u susret nepoznatom. Namjerno ostavljam tragove za sobom……

nedjelja, 02.07.2006.

GONOMEJA

U stalnoj potrazi za odgonetkama nepoznatog poriva i nagona u misaonoj sferi vlastitog poimanja samog sebe i u nepredvidivim naletima osjećaja bezvrjednosti svega što me okružuje, nošen silama arate i leha, u vlastitoj projekciji svega proživljenog i onog što tek slijedi, prepoznajem natruhe izobličenosti vlastitih poimanja samog sebe. Raskrinkan i ogoljen do najsitnijih pramenova spektralnog rahuma, u vlastitoj utrobi nosim začeće arhimetrije i uleha, odvodljivim i naizgled razumnim spletom umotanim u bešumne zvukove paklenih zvona odaslanim bez ikakvog upozorenja o mogućim pravcima putokaznog i varljivog smjera prema uranjanju u bezdan mračnih i odglumljenih emocija, sračunatih na sažaljivost i lažnu, a nadasve nepostojeću meditativnu eksplicitno-rotirajuću snagu tuđih podsmjeha, usiljenih naklona, tračeva i ogovaranja.
U izmaglici vlastitih sjećanja moja tjelesna inkarnacija prepoznaje tragove postojanja neke nepoznate dimenzije života, možda nepostojeće ali svakako proživljene i do najsitnijih detalja pospremljene u neproporcionalno i magnetnim refleksijama zaštićenim ozama vertikalnih dragona, označenih i selektiranih kao vremenski niz besmislenih i nestvarnih valnih dekriptija.
U gradu Dakha Prana, već odavno izumrle i nepostojeće države Gwane, postojbini drevnih naroda Lehti, još i dan-danas pod naslagama kamenja i zemlje leže nepobitni dokazi mojih tragova, u kamenim pločama ispisani arhaumi i tirade o mojem porijeklu i rodoslovlju. Rečeno mi je da sam u jednom, povjesno nedokazanom i po svojoj prilici nepostojećem, trenutku bio rame uz rame s Njim, bio Njegova desna ruka u svemu i svačemu.
I pitam samog sebe, tko sam ja? Ja, kome je pradavna prošlost i nestvarna budućnost tako bliska i stvarna, doživljena i proživljena, a sadašnjost nepostojeća i zamagljena - nedoživljena i neproživljena. Čekam dan kad ću se opet vratiti tamo od kud sam došao. Posve sam siguran da u vremenskom procjepu nebeskih alfarija postoji civilizacija čiji sam ja izdanak, izgubljeni sin, otac i praotac vlastitih naraštaja. Izobličenost vlastite projekcije samog sebe nestat će onog trena kad skučenost, omeđene besmislenim gabaritima, zamjenim sa obitavalištem bezvremenskog i vječnog kvazi-života.
Uronjen u vlastitom samozavaravanju i slijedu lažnih tragova nepostojećih i besmislenih misaonih konstrukcija samom sebi radim medvjeđu uslugu.
Svejedno, ovo su tragovi mog stvarnog postojanja………

subota, 24.06.2006.

SAMOAKTUALIZACIJA

U nekontroliranom protoku nesuvislih misli tragajući za svojim stvarnim porijeklom, hipnotičkom regresijom, putujući kroz vremenski isječak nepoznatog, pradavnog, nezapisanog i možda nepostojećeg, tisuće i tisuće godina unazad, prepoznajem krajolike početka svega što se nataložilo u mojoj podsvjesti. Strukturalna kaotičnost misaonog spektra potpomognuta i poticana "Jonovim kompleksom" u meni budi sjećanja na neko drugo postojanje mene.
Nikad neću saznati otkud u meni poriv da pišem i izgovaram besmislene riječi, da čitam nepostojeće knjige, da srećem nepostojeće ljude i da svojom karizmatičnom arhejom fasciniram samog sebe. Lebdim nad samim sobom i pljujem si u lice. Rugam se samom sebi. Obuzet magičnim i demonskim djelovanjem Lilitha u sebi, skrivajući svoje podsvjesne nagone, namjerno ostavljam trag dimne zavjese iza sebe. Nitko ne zna tko sam ja, a ja ponajmanje… Još jedna lažna predstava o sebi. Kome? ... Samom sebi.

utorak, 20.06.2006.

FATAMORGANA

U odsjaju lažnog osmjeha, kojim prikrivamo sav svoj nepostojeći optimizam, više nego očigledno sami sebi stvaramo privid djelovanja kohezione implicitnosti pomahnitalog rascjepa ličnosti. Misaona sfera čuvstvenih poticaja svakog od nas naprosto gura u "Passonovu proturječnost", tzv. holocitnu inferiornost.
U naletu sjećanja na nepostojeće događaje postajem potpuno bespomoćan, i potpuno mi je svejedno kakve će posljedice prouzročiti izražajno-poticajni poriv da svu besmislenost svega što se dešava oko mene zaobiđem i nošen silama Habe i Locka produžim u bezdan izmišljenog i nepatvoreno-nestvarnog okružja pijanstva , razvrata i halucinacija. Svakim sam danom sve više uvjeren da nisam sam….

SILK-MILK

U snoviđenju pradavno ispisanih "Khorrovih pausta" gdje obnažena tijela mlitavo lelujaju ugurana u librove frulice, promatram zapanjujuće predvidiv preobražaj kristalnih magnituda nepoznatih strukturnih izgleda. I nitko ne može predvidjeti u kojem smjeru teku potoci bez flore i faune. Naviru sjećanja..... "Dnevnik iz Vjetnama" - besciljno lutanje Sajgonskim predgrađem u potrazi za poznatim licima. Rižina polja, voda do koljena i neopisiv smrad..... I nikad neću saznati ništa...

nedjelja, 18.06.2006.

GONOVEL TARPES

Nemir polako napušta moje tijelo. Sada znam da više nema uzmaka od bilo čega i spokojan sam. Bježanje od samog sebe iscrpljivalo je moje biće do te mjere da sam u trenucima očaja pomišljao na najteže solucije svog života. Posljednji mjeseci očajanja i beznadežnog bauljanja po marginama životne letargije pobudilo je u meni snažnu želju da konačno rasčistim sa psihičkim bolima koje su razdirale moje tjelo.
Za ovaj trenutak živio sam poput nekih starih kolidora koji su u svojim poznim godinama doživjeli svečanu utvaru svoje duše i spoznaju da njihova vjera nije ništa drugo do spoznaje da sve ono što nestaje u meludnim kirtlama nije polutka njihove retse. Ja ulazim u seleznu fikciju svih svojih stradanja i nisam spreman polovično riješiti svoje eleze. Želim biti gola stijena koja u prerijskom poimanju čvrstoće duha i tijela nije ništa drugo do prkosa potirasnih veluda i njezinih kitica koje trusnu na živoj vatri. Ogoljeli pogledi mojih ustreptalih suputnika traže mrvicu zanosa u mojim bešumnim kretnjama koje zaluđuju svakog tko nije spreman vjerovati u moj potekuren duh, moje lepertitno sažimanje biznih čestica. Uskoro ću uploviti u svijet gdje neće više biti mojih sumnji u postojanje licemjernih težnika, sumnje u nemetrite spahije koje teže uništenju svega što nije dio stanja duha.
Ne želim dati povoda nikome da osjeti moju strahovitu vibraciju koja već duže vrijeme vlada mojim tijelom. Znam da sam moram riješiti sve ove trusne nakupine u mojim moždanim spremnicima koji su u stalnoj težnji za širenjem i puzanjem polako ovladali mojim duhom, mojim perceptivnim osjetilima i mojom masom. Ne želim nikome pokazati da se išta čudno događa pogotovo sada dok još nisam u stanju odgonetnuti u kojem će pravcu teći ta rijeka fekalnih nakupina iz moje duše. Znam da kad jednog dana očistim sve potajne utvare, da će moj izgled biti isti kao i sada. Sve besmisleno iz mog vidokruga postat će odgonetka mojih stradanja svih ovih proteklih godina, desetljeća. Čitava stoljeća prolaze kroz moje poimanje postojanja kogusa i buzde niz trag prošlih života u svim mogućim usporedbama. Svaki pokušaj završava na uzdama trtni i nije ništa drugo do pokušaj očajnih potruma da se uguraju u bilo koji nivo usporednog života koji nema veze sa stvarnim petrinama.
Gonovel Tarpes. Živi čovjek. Spomenik od krvi i mesa. Stoji tu i čeka. Znam da upravo ja moram prvi krenuti prema njemu, dati mu vatreni signal dogovoren još u prošlim životima i zajedno s njim uzmaknuti sa ove nesnosne vjetrometine koja ogoljuje sve naše kapilarne porke. Znam da se jedino ja mogu približiti tom duhovnom pronu i krenuti s njim u one teloidne tunele kojima vlada sklad misli, riječi i djela. Moram se pribrati od silnog uzbuđenja prije nego što pristupim čovjeku po imenu Gonovel Tarpes. Želim čuti njegovu priču koja će teći iz njegovih otvora i mislima ući u sve njegove potresne scene koje će ostaviti dubokog traga na moje poimanje unutartjelesnog života. Njegova priča mora potvrditi moje sumnje u postojanje vantjelesnih vibrirajućih neona koji upravljaju svim našim pokretima, a pogotovo našim nagonom da se nebuloze koje nisu dio nikakve istine izlaze iz nas kao da je to pomno utjelovljeno u naš sklop djelovanja. Teško je reći da li itko osim mene ima uopće potrebu da preuzme dio njegove životne zukle i da kao što to ja radim, preslikava usporedne sličice u jedan golemi mozaik događaja koji obuhvaća prošli život iz davnih trehola, današnje strahote psihičkih udaraca svakodnevnih naricaja raznih glumaca, pa sve do budućeg utjelovljenja besmrtne prane.
Znam da sam jedino ja obdaren ulaznom kaznom da preuzmem njegovu priču i da iz nje izvučem srž budućnosti. Potpuno sam miran i ne osjećam simptome žurbe da čim prije preuzmem velike plahte pergamentnog praha koji će biti etruhni sastojak moje moći i moje manipulativne potrebe da koristim potrekuline getre. Ja neću uzmaći pred nadošlim virovima pustih pomira već ću ući u još dublju suden da primim sve nemazihe i truve. Pustit ću konce da vise niz moje tijelo, poput Zidija koji nije htio da ga gledaju u njegovom savršenom stavu, već je iskoristio svoje psihičko izobličenje da pokaže moguću transformaciju duha, tijela i uma. Sve je to fikcija koju treba nadvladati da bi naš osjećaj savršenosti mogao funkcionirati kao treptaj fluidne čutve.
Egel, egel…. – odzvanja niz moju napuknutu tjelesnu reljefnu kaliburu. Te čudne riječi svojim besmislenim značenjem otupljuju svaki moj otpor koji se svakih nekoliko tisućinki sekundi pojavljuje u mojoj tjelesnoj pukotini kao reakcija na nepoznate futre. Moja uzavrela krv prima uzvišenu poruku odaslanu iz tko zna kojih sfera budućeg života, klice nekog drugog izražaja svog bića, tuđih sudbina i opustjelih krajolika mutnih sjećanja propalih brakova souda i bugle. Znam da će te opasne riječi koje su se u mojoj ispranoj i oštećenoj podsvjesti urezale kao olovno krotno svojim pogubnim nabojem djelovati poput sonde u baznoj ekriptiji, dakle poput eliksira potamnjele legre. S druge strane, ja sam spreman za konačni obračun sa taložnim nakupinama zla u svojim spremnicima uronjenim u misaonu sferu prokletstva sna i jave. Ja sam odabran još u samom začetku stvaranja životne kolve, ne zato što je moj budući život trebao trasirati mentalnu lurtu, već zbog nesretnog spleta bezvremenskih odnosa u sferama izvan domašaja valnih titraja galaktičke kozme.
Ti signali unutarvremenskog razgraničenja nepoznatih vibracija potiču moju suludu potrebu da vladam sehnim pragijama u lukranim foduzama. Bježati od istine za mene bi značilo gubitak svih brahtovaliziranih spoznaja i trajno odumiranje svake olhocitne sprauge. Dakle, ja čvrsto stojim na uzvišenom pogeru i čekam početak emitiranja konačne faze prelaska u zonu gretice. Titraji moga tijela nesnosno pokazuju psihičku ustreptalost micanih fertli i nisam siguran da ću izdržati sve te naboje od milijun, a možda i više koferta. Bježim u mislima u duboku sferu nepoznatih tunela i srečući mnoge poznate gubitnike postajem svjestan svoje odluke. Znam da ću i ja doći na vražje lopze i tad će sve biti vrlo jednostavno; primit ću posljednju poruku koja će sadržavati sudbonosne šifre za prelazak u encijalnu fazu života, a besmrtnost će se ukazati u svoj svojoj besmislenosti.
Znam da ću morati izabrati putanju sjeverne treme i u velikom luku zaobilaziti označene i zvučnim signalima zahirane tzv. Plohove frete i time spašavati odzvučne titraje svih onih koji nisu pronašli tu sudbonosnu putanju i sada lutaju zaraženi bezvrjednim koordinatama koje iha bacaju u ponor gubitka svih šansi da prežive i pođu mojim stopama prema konačnom cilju.
Novi svjet, novi svjet; - pohabana sjećanja na erotske abnormalnosti proživljene u tjelesnoj konstrukciji poniru u zabranjenim igrama i nelagoda zbog istine da će konačnu ocjenu svih mojih neproživljenih iskušenja dati netko ko' nikad nije osjetio miris i zov nemoralnih žena. Taj sudac pojma nema koliko je slabosti u mojoj nutrini izgubljeno zbog nečeg što u ovim bezvremenskim i osjetilno nerealnim sicijama jednostano ne postoji kao katalogizirana vrijednost izražena u lodima i ehama. Kome ću ja tamo u nekom nepoznatom i čudnom odredištu pričati doživljaje koji su zapisani u šifriranim spremnicima i kome ću na licu nepoznatog oblika pronaći titraj stjenke klore kao neumitni znak da sam shvaćen i da konačna presuda ne mora biti onakva kakva je veće unaprijed određena na temelju lognih prateha iznjedrenih iz predrasuda o meni kao čovjeku koji nije poštivao zakone Johe i Moheba i sada nepojmljivom brzinom plovi putanjom koja vodi ravno pred sud čovjeka, stijene – Gonovela Tarpesa. Zar ću ja biti jedini krivac što sam donio nepobitni, i na Kredovoj ljestvici zla visoko pozicioniran, dokaz umješanosti ljudske rase u razvratna seksualna poniranja, što sam donio dokaz o nemoralnim stihijama koje su u posljednjem tisućljeću zahvatile ljudski kod života i što nije bilo mogućnosti otrgnuti se iz slatkorječivih nagovaranja i primamljivanja na one postupke za koje smo i tada znali da će, kad Vrhovni sudac vremena Bubka to odredi, izabrati jednog predstavnika ljudske rase da sa obješenim metalnim pločicama oko vrata ispisanim besmislenim i nerazgovjetnim porukama pristupi tronu i svjedoči o promašenom tjelesnom životu.
Prilično sam odmakao od posljednjih i okom vidljivih stirola što su bili kao putokazi južno od Ponur Sete postavljeni u svoj svojoj prijetećoj emeriji, noseći taj komad metalne pločice sa upisanim kodom i konačnim šiframa o svim događajima koji su bili izazvani nutarnjim porivima, a koji su gotovo svi odreda označeni kao razvrat ljudske dekadencije i odvratna oprega u službi zadovoljenja potrebitih spizzija.... U trenucima kad napuštam posljednje vidljive znakove postojanja bilo čega i kad moje tijelo poprima ono unaprijed poželjno izobličenje spremno da zaroni u beskonačno ništavilo, na odbljesku tamnih stakala velikom brzinom prolaze sličice svega onog što je nekad bilo.

<	siječanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?